Prošlo je 30 godina od rata, a Vukovaru još nedostaje jedan dio duše koji će mu nedostajati zauvijek. Ovo je vrijeme kada se prisjećamo svih izgubljenih života, svih prolivenih suza i svih granata koje je Vukovar hrabro podnio da bi nama danas bilo lijepo i da bismo živjeli mirnim životom. Upalimo svijeću i sa suzom u oku prisjetimo se što je to Vukovar, kao i ostatak uništenih gradova, morao proći.
Vukovar je prije rata bio pun života. Svi mi mislimo da je to bilo tako davno, ali ipak nije. Bio je to prekrasan grad… i danas je, samo mu nedostaje jedan dio duše. Nedostaju mu ljudi, nedostaje mu osmijeh koji se za vrijeme rata pretvorio u plač i jecaje. Tvornica je radila punom parom, na svakom koraku čuli su se osmjesi djece na putu do škole i mladih ljudi koji su tek započeli svoju odraslu avanturu, starih baka i djedova koji uživaju u svojim vrtovima. Dunav je blistao na Suncu, Vodotoranj ponosno se uzdizao i smiješio svim prolaznicima. Vukovar je zaista bio prava definicija savršenstva.
Onda se sve promijenilo. U jednom trenutku. U jednom treptaju ljudskog oka. Ljudi su se iz sklada i savršenstva u kojem su zaspali budili pod kišom metaka i granata. Djeca se više nisu smijala, plakala su. Neprijatelj nije birao koga ubija, pucalo se na nevine, na djecu u parkovima s autićima u ruci, na mladiće koji su se vraćali iz škole, na bake koje više nisu uživale u svojim vrtovima, a sada uživaju u vrtovima raja. Čuli su se samo jecaji ljudi koji žale i pate za svojim gradom, gradom heroja. Oni koji su preživjeli prve napade odlazili su iz svog doma u nepoznato,ali većina ih je ostala. Ostali su braniti našu domovinu. Ostali su za nas koji sada mirno živimo u toj istoj domovini. Za vrijeme tromjesečne opsade sve je bilo uništeno. Više ni jedna kuća nije bila cijela, ni jedna nije bila sigurna. Škole, knjižnice i veslački klub, koji su prije bili puni sretnih ljudi, srušeni su i prazni. Tvornica, naselje Borovo i sve crkve neprijatelj je uništio s ciljem i nadom da će Vukovar pasti.
Međutim, Vukovar nikad nije svojom veličinom i hrabrošću pao, kao ni Vodotoranj koji je simbol snage toga grada. Danas je sve obnovljeno, ali nema istu dušu kao prije. Praznina, sjeta, čežnja i dalje bdiju nad gradom. Vukovar je i dalje grad pun tuge, suza i plača. Majka plače za svojim izgubljenim sinom, djeca plaču za izgubljenim roditeljima. I dan danas, 30 godina nakon. Zato upalite svijeću, prisjetite se svih ljudi koji su nama dali svoje živote, kako bi mi imali lijep život. Svi oni su danas naši anđeli čuvari.
