Oni koji me dobro poznaju znaju koliko hobija i zanimacija imam u životu pa tako vrlo dobro znaju da se, uz sport i povremeno pisanje, zanimam i za umjetnost. Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja na likovnoj smo umjetnosti, između ostalog, učili i o romantizmu. Španjolski slikar, Francisco Goya, jedan je od nezaobilaznih romantičara, a njegovo djelo intrigantnog naziva Treći svibnja 1808. jest jedno od rijetkih djela oko kojih sam prilično empatičan te mi je sama atmosfera stvorila grč u želucu kada sam prvi put ugledao prizor. Slika prikazuje španjolske revolucionare koji se bore protiv Napoleonove kontrole nad njihovim narodom i bivaju brutalno strijeljani zbog tih uvjerenja. Žandarmerija stoji gledatelju okrenutih leđa, u sjeni, s uperenim puškama prema svjetini. U sredini, odjeven u bijelu košulju, ispruženih ruku stoji čovjek već pripravan na smrt koji svojim položajem poručuje: “Streljajte me!” Oko njega već je nekoliko mrtvih dok su neki šćućureni uz zid i boje se neizbježnog. Svi oni, koji stoje na drugoj strani zakona, čekaju što će biti – a znaju što će biti.
Iako horizont očekivanja tako nalaže, ovo Goyino djelo koje mi je prilično prisno, nisam niti ću iskoristiti za pričanje o nekakvoj revoluciji i ustajanju malog čovjeka protiv autokracije u vidu sudaca, predsjednika Saveza, državnih bjegunaca i sličnih persona non grata kod navijača našega kluba i svega što bi se moglo pričati u kafićima ovog ponedjeljka.
Moje se mišljenje polako mijenja, a ono je da bismo konačno trebali sazreti i nakon 20 godina ničega pogledati malo i same sebe u ogledalo. Ne opovrgavam da su tu prisutne spletke i da je očita bezobraština, ali istina je barem na pola puta dalje od toga. Istina je da je Hajduk godinama, i s igračima i s upravama, postao mentalni patuljak koji upire prstom u druge, a mi kao navijači ne bismo trebali baš svaki put laštiti cipele takvom narativu, nego sabranije gledati na stvarnost. Uzgred rečeno, kada se neki već busaju u prsa revolucijom i borbom za pravdu, zašto se, u skladu s time, ne napravi nekakav kratkoročni i dugoročni cilj, nego se isprobava metoda pokušaja i pogrešaka 365 dana? Zašto klub od vrha pa nadalje ne promijeni mentalitet, nego igrači puknu kao kokice? Od krvi, znoja i suza dobijemo samo nekakve suze u finišu sezone i potpuni raspad. Drugu je godinu zaredom nikad očitije da smo se opet počeli više baviti drugima nego sobom i da zato ne možemo napraviti taj push prema tituli. Očekuje se da će se vrući krumpir odgovornosti uvijek prebaciti na nekoga, čisto da možemo egzistirati, tapkati u mjestu i žaliti kako ništa ne valja, a pritom stvoriti animozitet od strane svih ostalih u ligi jer mi tobože nismo krivi ni za što što nam se događa.
A što učiniti s navijačem? Ja samo znam da sam ja navijač, prva godina studiranja, rođen pola godine nakon posljednje titule, živim i dajem sve od sebe, (a nije mi žao dati za nešto što volim) i stojim kao onaj čovjek sa slike ispruženih ruku spreman na strijeljanje. I to ne poručujem sudačkoj organizaciji, Savezu ili bjeguncu od našeg pravosuđa, nego samo i isključivo Hajduku.
Streljajte me i opet ću vam doći! Naivno, ali baš tako ću vam doći. Kao i danas, 3. svibnja, ali 2025. godine. Grč u želucu nakon poraza. Tri kola do kraja, Hajduk je opet repetirao puške prema nama. Hoće li nas ubiti – ne znam.
Kaže se: onaj za kojeg si spreman primiti metak najčešće drži uperenu cijev, zar ne?
