Posljednjih smo mjesec dana svjedoci najvećeg oružanog sukoba u Europi od Drugog svjetskog rata. Mnogi su ljudi već godinama predviđali Putinovu invaziju na Ukrajinu, a u zadnjih par mjeseci ta je opcija izgledala sve vjerojatnijom. Unatoč pandemiji i globalnoj ekonomskoj nestabilnosti ovaj se trenutak čini kao najgore vrijeme za rat. Još od okupacije Krima Zapadne sile upozoravaju na sve vjerojatniju invaziju. Nakon toliko godina čekanja čak se učinilo kao da do invazije nikada neće doći. Međutim, prvo moramo vidjeti zašto se ovo sve zapravo dogodilo.
S jedne strane imamo najveću državu na svijetu koja ujedno ima i najveći nuklearni arsenal s nevjerojatnim BDP-om od 1.7 bilijuna američkih dolara. Rusijom upravlja Putinov režim još od 2000-te godine (iako je od 2008. do 2012. bio premijer, a Medvedev predsjednik ). Nakon raspada SSSR-a Ruska se država našla u teškom geopolitičkom položaju. Izgubila je polovicu stanovništva, veliki dio ekonomske i političke moći te 25% teritorija. Jedina stvar koja je sprječavala širenje zapadnog utjecaja je nestala, a Varšavski pakt pao je zajedno s komunizmom. To je omogućilo SAD-u i Europskoj uniji da pokupe ono što je ostalo. Sovjetski vođa Mikhail Gorbačov i državni tajnik SAD-a James Baker dogovorili su se kako se NATO neće širiti u ruskoj sferi utjecaja. Od tada se situacija drastično promijenila jer su bivše države Varšavskog pakta i Sovjetskog saveza odlučile svojevoljno pridružiti NATO-u i Europskoj uniji. To je problem kojeg ruska vlast pokušava riješiti zadnjih godina i razlog zašto je došlo do invazije. Rusija je, pod krinkom obrane ruske manjine u Ukrajini, započela invaziju sa svih strana uključujući i pripojeni Krim do samoproglašenih republika Donjecka i Luganska te Bjelorusije. Pravi razlog napada je stabilizacija ruskog položaja u Europi i upozorenje zapadnim silama i cijelome svijetu da Rusija još ima veliku vojnu moć.
S druge strane imamo drugu najveću državu u Europi (nakon Rusije), s otprilike 44 milijuna ljudi. Naime, Ukrajina je nakon raspada SSSR-a postala treća nuklearna sila svijeta, ali su se nakon budimpeštanskog memoranduma iz 1994. odrekli svog nuklearnog naoružanja. Dio tog dogovora uključivao je da potpisnice ( SAD, UK, Rusija) poštuju teritorijalni integritet Ukrajine. Ovaj je dogovor trebao dovesti do smirivanja tenzija u regiji. Također je dogovoreno da nijedna država neće utjecati na ukrajinsku unutarnju politiku. Međutim, 2014. godine došlo je do zaokreta kad je s vlasti svrgnut demokratski izabrani predsjednik Viktor Janukovič jer se Europskoj uniji i dijelu Ukrajinaca nije sviđala njegova proruska politika. Rusija nije priznala novu proeuropsku vlast te su anektirali Krim kako bi zaštitili svoje interese u regiji. Također je došlo do pobune u ruskim naseljenim regijama Lugansk i Donjeck. Ubrzanim i sumnjivim izborima na Krimu ruski se narod izjasnio za ujedinjenje s Rusijom. Nakon ovoga Rusija se našla pod sankcijama, a Ukrajina je tražila podršku Zapada.
Dana 24.veljače 2022. godine ruska je vojska započela tzv. „specijalnu operaciju“ u kojoj pokušava „ denacificirati“ Ukrajinu. Ruski su vojnici uz pomoć tenkova, mornarice i zrakoplovstva brzo napredovali u ukrajinski teritorij zaprijetivši najvećim ukrajinskim gradovima Kijevu, Harkivu, Hersonu, Mairupolju i mnogim drugima. Već sada, nažalost, ima mnogo žrtava i s jedne i s druge strane. Ukrajinci se za svoje prilike vrlo dobro brane te su sigurno Putinu dosta otežali posao. Rusija napreduje, ali je to mnogo sporije nego što se očekivalo. Jedan od problema je što se borbe odvijaju i pored nuklearne elektranu u Černobilu što može potencijalno ugroziti glavni grad Kijev, ali i čitavu Europu. Iz Ukrajine su se već počele slijevati izbjeglice u susjedne države, poglavito Poljsku. Izbjeglice su većinom žene i djeca jer je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelensky zabranio muškarcima između 18-e i 60-e godine izlazak iz države kako bi sudjelovali u teritorijalnoj obrani zemlje. Rusija je ponudila mir u zamjenu za priznanje aneksije Krima, izmjene trenutne ukrajinske vlasti te demilitarizaciju prvenstveno Ukrajine i ostatka istočne Europe. S obzirom na ove teške zahtjeve vidimo da je mirno rješenje još daleko.
Ovaj rat ima potencijal da potakne sukobe i u drugim regijama što može kulminirati i novim svjetskim ratom. Svijet se nije našao u ovakvom stanju još od Kubanske krize 1962. Nuklearnim silama nije u interesu globalno uništenje, ali je teško doći do kompromisa. Kao i kod svakog dosadašnjeg sukoba teško je točno predvidjeti kraj s obzirom na velik broj vanjskih čimbenika koji utječu na situaciju. Ukrajinski i ruski narod zapravo su žrtve političkih igara ruskih i američkih političara jer su oni ti koji odlučuju o tijeku ovoga, a i drugih ratova. Amerika je iskoristila slabost Rusije i dovela svoje trupe na same granice ruske države na zahtjev svojih saveznika. Rusija se s pravom osjeća ugroženom, ali mirno je rješenje ipak bila bolja opcija za sve strane. Administracija bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame uz Europsku uniju velikim je dijelom kriva za ovaj sukob zbog načina na koji su bili upleteni u Ukrajinsku revoluciju 2014. godine. Nedovoljnim političkim angažiranjem EU oko prvotne ukrajinske krize, današnja je situacija postala moguća. Nadamo se da će želja za mirom nadvladati pohlepu ruskih, europskih i američkih političara i da će rat napokon prestati.
