Piše: Ivana Jukić
Život jednog čovjeka sastoji se od mnogo uloga. Dnevne migracije svakodnevna su pojava, a najčešće su popraćene i promjenom uloge. Svakodnevno preuzimamo ulogu djeteta, majke, oca, učenika, zaposlenika, šefa, kupca… Često glumimo da smo sretni i hrabri, a zapravo smo tužni i jako se bojimo. Na prijateljsko „Kako si?“ instinktivno i neiskreno odgovaramo da smo dobro, a zapravo u svojoj nutrini krvarimo. Zašto skrivamo svoje osjećaje? Zašto glumimo i tako iskrivljavamo stvarnost?
Vjerojatno je svima lakše funkcionirati ako se odijelimo od onoga što nas čini onakvima kakvi jesmo i uklopimo se u mašineriju koju nazivamo svijetom. Sve više ljudi zaboravlja prave vrijednosti te stavlja materijalno iznad duhovnog, iznad sebe. Svaki dan čovjek stavlja novu masku i pretvara se u ono što je društveno prihvatljivo, a sve više u ono što njemu osobno nije prihvatljivo. Upravo su zato i međuljudski odnosi postali glumljeni i samo prividno iskreni. Ljudi više ne mare za druge i samo će se rijetki potruditi saznati što se s njima bliskom osobom događa. Zašto? Zato jer je lakše nositi masku i glumiti da je sve u redu.
Shakespeare je jednom rekao kako je cijeli svijet pozornica. Svi glumimo i to svaki dan. Često glumimo iz plemenitih razloga pa se nasmijemo vozaču autobusa iako smo tužni ili hvalimo rođendanski poklon iako to nije nešto što nam se sviđa. Takva gluma ne traži previše truda ni pretjerane maske, traži samo jedan osmijeh da nekome popravi dan. Međutim, često glumimo i kako bismo se nekoj osobi svidjeli, ali tako stvaramo lažnu sliku o sebi i toj se osobi počinje sviđati maska koju nosimo. Maska preuzima našu osobnost te nerijetko i sami sebe želimo uvjeriti da smo nešto što nismo. To je trenutak kada maska preuzima kontrolu nad našim životom i kada gubimo sami sebe. Nakon toga je teško skinuti masku i vratiti se na staro.
Teško je postaviti granicu između nas samih i naših maski jer se ta dva svijeta prelijevaju jedan u drugi. Mi postajemo naše maske i svijet nas tako percipira. Licemjerno je osuđivati druge što glume jer svi, u većoj ili manjoj mjeri, radimo isto. Vjerojatno ne bismo mogli održavati skladan suživot da ne nosimo maske… a možda bismo i mogli! Ne možemo znati dok to uistinu i ne napravimo. Ne pravimo od života maskenbal, skinimo maske i upoznajmo jedni druge.
