Piše: Ivana Kaćunić
Početkom ove godine jedna studentica iz Sarajeva odlučila je javno istupiti s optužbom za silovanje te, s još tri studentice, pokreće Facebook stranicu „Nisam tražila“. U rekordnom roku stranica je skupila veliki broj „lajkova“, a „Nisam tražila“ postao je regionalni pokret protiv seksualnog nasilja. Ovaj pozitivan pokret na površinu je iznio mnogobrojna svjedočanstva žena koje su pretrpjele razne oblike seksualnog nasilja. Veoma je zabrinjavajuća činjenica da se u samo nekoliko tjedana akcije prikupilo više izjava o nasilju nego što se u Hrvatskoj prijavi tijekom jedne godine. Zašto žrtve ne prijavljuju slučajeve uznemiravanja? Zašto odabiru prešutjeti takvo što?
Možemo svjedočiti tome da je pojava seksualnog, ali i drugih oblika nasilja vrlo prisutna u našem društvu, a rijetko kad čujemo priče žrtava nasilja zbog straha i nesigurnosti. Efikasnost hrvatskog pravosuđa nimalo ne pomaže suzbijanju seksualnog nasilja. Činjenica da većina silovatelja dobije vrlo malu zatvorsku kaznu, a nerijetko prođu i s društveno korisnim radom jest krajnje ponižavajuća i to ne samo za žrtve, već i za cijelo društvo. Veliki problem jest što mladi ljudi nerijetko ne znaju prepoznati nasilje. Nasilje nije samo udarac ili silovanje, ne mora se dogoditi sami čin prisilnog spolnog odnosa da bi to bilo okarakterizirano kao seksualno uznemiravanje. Nažalost, svjedoci smo velikom broju prijava protiv profesora i to je ono što zabrinjava. Očito ne postoje rizična mjesta jer više nisu sigurne ni odgojno-obrazovne ustanove. Većinu prijava čine žene koje su imale neugodna iskustva i pretrpjele su seksualno zlostavljanje, ali su godinama šutjele jer su mislile da to, što ih je profesor neprimjereno dotaknuo ili izrekao neprimjeren komentar, nije dovoljno da bi je netko shvatio ozbiljno.
Ovih dana pojavila se i inicijativa za uvođenje novog samostalnog predmeta koji bi se bavio seksualnim odgojem učenika. Mnogi se slažu da je baš to jedan od najboljih alata za prevenciju seksualnog nasilja. Mladi bi usvojili pozitivne vrijednosti i stavove o poštivanju i shvaćanju tuđih prava i mišljenja te bi dobili cjelovite edukacije o seksualnom ponašanju koje bi prevenirale rizično seksualno ponašanje. Takav bi predmet učenike upoznao s ovim važnim temama i nužno je potreban jer trenutno se u nastavnom programu ne ostavlja dovoljno prostora za razgovore o spomenutom problemu. Međutim, pojavljuje se značajan broj onih koji se protive uvođenju takvog predmeta u škole.
Ovo su osjetljive teme i treba im se pristupiti krajnje ozbiljno, ali jednako tako su i teme o kojima se treba razgovarati. Problem seksualnog zlostavljanja neće nestati sam od sebe. Stoga načini na koje razne institucije i društvo u cjelini reagiraju na ovakve događaje u najmanju je ruku neadekvatan i čudan. Zašto ponovno tjeramo žrtvu da šuti umjesto da ujedinjeno stanemo uz žrtve koje su napokon iznijele svoje priče i budemo im podrška nakon što smo, zbog godina nezainteresiranosti za ove teme, dopustili da se takvo što dogodi?! U društvu se stvara atmosfera nepovjerenja i napetosti kao da svi jedva čekaju da se sve ovo opet zaboravi i ponovno gurne pod tepih. Naravno da bi bilo najbolje da nam ovakve akcije nisu potrebne, već da se žene osjećaju sigurno podnijeti prijavu ili još bolje da se takve stvari ne događaju, ali nažalost to nije moguće jer nismo stvorili ozračje u kojem su žrtve prioritet. Dokle god ovakve akcije smatramo festivalom žena željnih pažnje i istupe žrtava pratimo izjavama „Di si bila tada? Šta odma nisi rekla? Da si se pristojno obukla i ponašala, ne bi ti se to dogodilo!! i sličnima, možemo zaboraviti na bilo kakvu promjenu. Takvim stavom i izjavama još jednom gazimo žrtvu seksualnog nasilja, još jednom je ostavljamo na cjedilu i prelazimo na stranu zlostavljača.
Danas je u školama sve češći oblik seksualnog uznemiravanja koje se obično manifestira eskalacijom neprimjerenih komentara. Dok neke učenice situaciju okrenu u svoju korist te izazovnim odijevanjem postižu bolje ocjene, druge se povlače i stresno proživljavaju svaki sat. Seksualno uznemiravanje u školi postaje jedan od načina pokazivanja moći, a o prepoznavanju i zaustavljanju istoga malo se govori. Upravo zato seksualni odgoj, kao i svaki drugi treba imati svoje uporište i u školi. Trebamo naučiti mlade prepoznati nasilje kad se ono dogodi, potaknuti razgovore o takvim temama jer su važne. Ako odgajamo ljude koji znaju zaštititi žrtvu i imati razumijevanja i vremena za njenu priču, onda ćemo jednog dana imati društvo u kojem neće biti potrebne ovakve akcije da bi žene iznijele svoju istinu i nećemo ta svjedočanstva pratiti ponižavajućim i osuđujućim izjavama.
