Piše: Toma Jukić
Još od sredine ožujka neprestano čitamo i slušamo rasprave o tome koliko i koje su nam slobode ugrožene zbog cijele situacije s pandemijom koronavirusa, no posljednjih tjedana najviše se govori o jednoj od temeljnih ljudskih sloboda koju ovog puta ne ugrožava virus, već sami ljudi.
Sloboda govora i mišljenja jedna je od onih prava o kojima se pisalo još u „Deklaraciji o pravima ljudi i građana“ iz 1789. godine i već tada uočena je i priznata važnost slobode iznošenja vlastitog mišljenja o svim temama. Iako je s vremenom većina država uglavnom prihvatila istu, ta sloboda svoje korijene vuče iz Francuske, države u kojoj je nedavno počinjen napad na jednu od temeljnih odrednica ljudi kao misaonih bića.
Slobodu govora i mišljenja svi koristimo svaki dan, ali rijetko zbog toga primamo metke, a još rjeđe nam se odrubi glava. Jednog je profesora u okolici Pariza, nažalost, ipak snašla takva sudbina 16. listopada 2020. godine i to zbog naizgled smiješnog i zdravom razumu neshvatljivog razloga – jedne lekcije poput onih koje mi svaki dan u školi slušamo, jednog crteža, nekima ne toliko nevinog koliko izgleda na prvi pogled.
Profesor je, naime, na satu držao predavanje o slobodi govora i pritom za primjer uzeo karikature Muhameda časopisa Charlie Hebdo zbog kojih je 2015. godine izvršen teroristički napad na uredništvo. Prikaz takvih karikatura, koje su od tada simbol slobode govora u Francuskoj, uznemirio je do te mjere učenika da je, nedugo nakon toga, ubio profesora. Na prvi je pogled taj napad manji u odnosu na one koji su se odvijali proteklih godina s obzirom na broj žrtava, ali je za sobom povukao lavinu problema.
Profesor Samuel Paty preko noći, prema riječima francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u govoru na komemoraciji žrtve, postao je „lice Republike“ i simbol borbe protiv terorizma. Kakvu poruku ili cilj može imati ovakav napad na slobodu, na temelj modernog društva? Kakav cilj može imati napad na obrazovanje i školu, institucije koje stvaraju i grade buduće građane koji kasnije kroje budućnost?
Vrijednosti koje je taj profesor, kao i mnogi drugi, učio učenike jesu na kojima počivaju temelji današnjeg društva i demokracije. Tumačio je laicitet i poticao na poštivanje i uvažavanje svih, bez obzira na njihove stavove, uvjerenja i vjerovanja, a upravo ga se za to krivilo.
U Hrvatskoj je s druge strane sloboda govora ugrožena već godinama. Međutim, ugroza ne dolazi od strane kakve terorističke organizacije, već od odavno usađenih razmišljanja kako se protiv većine stvari ne isplati dizati glas i davati svoje mišljenje. Tako građani uglavnom poslušno prihvaćaju sve, štetilo im ili ne. To se događa i jednim dijelom zato što, nažalost, nitko ne vjeruje vlastima, a drugim dijelom zato što većina sudjeluje u tom već dobro uhodanom sustavu.
Lijepom Našom i slobodama u njoj danas dijelom vlada krug ljudi koji su se te moći domogli korupcijom, nepotizmom i politički dobro odigranim koracima, a sve što nije u skladu s njihovim namjerama i mišljenjima u začetku se ubija. Utjecaj takvog sistema vidljiv je i u odnosu vlasti i medija. Naime, mediji koji bi trebali biti potpuno objektivni i neovisni podložni su utjecaju struje politike koja je u tom trenu na vlasti.
Osim mediokriteta današnjih medija u Hrvatskoj je takva praksa dovela i do puno većeg problema u državnim i privatnim sektorima gdje zaposlenici, koji s dobrom namjerom dignu glas i ukažu na nerad, probleme i disfunkcije unutar istoga, uglavnom bivaju ušutkani i udaljeni. Takav oblik ugroze slobode govora i mišljenja velikim je dijelom zaslužan za stanje u državi i koči bilo kakav oblik napretka jer to nekome ne pogoduje. Za to možemo kriviti bivši komunistički sistem ili novi kapitalistički ili tko zna što sve ne, ali činjenica jest da bi se to pojavom novih naraštaja trebalo i mora mijenjati i iskorjenjivati, a već u srednjoj školi potrebno je postaviti temelje koji vode prema boljem društvu i većim slobodama pojedinca.
Sada, više nego ikada, nastavničko tijelo mora ustrajati u svojoj misiji i stvoriti nove građane koji će biti sposobni prepoznati i pravilno osuditi činove ugroze osnovnih sloboda. Profesori moraju nastaviti stopama profesora Patyja i učenike poticati na kritičko razmišljanje, međusobno uvažavanje i prenijeti želju za znanjem i potrebu za shvaćanjem svijeta i onih koji nas okružuju jer samo neznanje i zatupljenost može potaknuti i objasniti ove neobjašnjive napade. Baš je zbog toga obrazovanje posljednja linija obrane protiv takvih organizacija i uvjerenja koji se temelje na ispiranju mozgova ljudi, koji sami nisu sposobni razlučiti što je ispravno, a što nije.
Kada čitam ili čujem o događajima poput prethodno spomenutog napada na francuskog profesora, ne mogu ne pomisliti koliko su važni svi oni profesori s kojima se svakodnevno susrećemo i koji razvijaju naša kritička mišljenja te usmjeravaju prema boljoj budućnosti. Međutim, obrazovni sustav također je pun pojedinaca koji svoj posao ne rade kako treba te, svojim nemarom i nerazumijevanjem važnosti svog posla, ugrožavaju budućnost svojih učenika. Profesorsko zanimanje zapravo je poziv jer su to ljudi koji oblikuju buduće naraštaje te se u skladu s tim trebaju i ponašati te nikada ne smiju zaboraviti koliki utjecaj imaju na mlade.
U ovakvim vremenima učenici trebaju, više nego ikada, pokazati kako znaju bolje, kako žele znati još više i kako ova stvarnost ne mora i neće biti svijet u kojem ćemo živjeti sutra. Moraju biti svjesni uloge i važnosti obrazovanja u njihovim i tuđim životima i tako spriječiti ovakve događaje i nikada, ali nikada, ne smijemo zaboraviti i dopustiti da nam netko ugrožava neka od naših osnovnih prava i sloboda, a pogotovo ne nasiljem.
