Piše: Narda Bilić
Prošle godine hrvatska glazbena scena izgubila je jedno od najvećih imena, jednog jedinog i neponovljivog Olivera Dragojevića. Njegov specifični glas postao je dio života svakog Dalmatinca, ali i svakog Hrvata te je njegov prerani odlazak cijelu Hrvatsku zavio u crno. Međutim, vjerujemo da bi i on htio da se radujemo, a ne da ga oplakujemo. Možemo se radovati što smo se rodili u eri Olivera, što smo živjeli i što živimo njegove pjesme, što je njegov glas obojao toliko naših emocija, što nam je bio najbolji prijatelj u najtužnijim noćima, ali i vjerni pratitelj u sretnim trenucima.
Oliver Dragojević rođen je u Splitu, 7. prosinca 1947. godine u obitelji oca Marka i majke Kate Dragojević. Djetinjstvo je proveo u Veloj Luci iz koje je i rodom, a ista je uvijek bila dom njegova srca i duše. Sam je rekao kako mu je majka dala ime po Oliveru Twistu, a u šali je kao razlog često navodila da je to zato što su poslijeratna sirotinja.
Korčulani su poznati po obiteljskim nadimcima, a Oliverovoj obitelji nadimak je bio Koža. Naime, neki njegov pradjed derao je kožu te su ga zvali Derikoža, ali to su Lučani skratili. Iako je prve godine života proveo na otoku, u Split se seli s obitelji kada mu je otac dobio posao u Lučkoj kapetaniji.
U Splitu je pohađao glazbenu školu te je svirao glasovir, klarinet i gitaru. Prvi susret s glazbom imao je sa svega pet godina kada mu je otac poklonio usnu harmoniku. Često je glazbom zabavljao djecu iz svoje ulice te putnike na trajektu za Velu Luku. Prvi estradni nastup imao je 1961. godine na splitskom dječjem festivalu. Također, u gradu pod Marjanom završio je i srednju školu. Od fakulteta je odustao već nakon prvog ispita jer su počele ozbiljnije gaže.
Počinje svirati u inozemstvu jer je, kako je i sam rekao, to bila prilika da putuje i zaradi novac. Priznaje kako je velika konzumacija duhana učinila svoje za njegove glasnice te mu je glas postao „hrapav ka rašpa – ka turpija“. Upravo je to postao njegov zaštitni znak, glas koji se dogodio kao posljedica puno pjevanja i neprospavanih noći.
Nakon nekoliko godina u inozemstvu, vratio se u svoj rodni kraj. U svome Splitu vidio je mjesto za život i ljubav, a i rekao je kako se nikad ne bi preselio iz jer u njemu „gušta“. Split ga je obilježio i kao osobu te je mentalitet Splićana najzaslužniji što se nikad nije umislio. Jednom je rekao da su najveći problem novinari koji vole tražiti skandale, ali da njegovu istinsku publiku to zapravo ne zanima, već samo njegove pjesme. Polako, ali sigurno, postao je miljenik publike.
Svoju najveću ljubav, suprugu Vesnu, upoznaje 1973. godine te su ponosni roditelji trojice sinova.
Ozbiljniju je karijeru započeo kao pjevač i klavijaturist splitskog benda Batali i Dubrovačkih trubadura.
Među zvijezde plasirao se 1973. godine nastupom na Splitskom festivalu s pjesmom „Galeb i ja“.
Jedan je od rijetkih koji se može pohvaliti nastupima u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji te Opera Houseu u Sydneyju.
Iz godine u godinu karijeru je krunio nastupima na brojnim festivalima te nizanjem nagrada. Svojim hitovima, koje su za njega pisali brojni autori, a ponajviše Zdenko Runjić, poništavao je kategorije i rušio granice između popularne i visoke kulture, popularne i klasične glazbe. Album „Dvi, tri riči“ iz 2000. godine dosegao je platinasto izdanje s više od 50 000 primjeraka. Ovo vrijedno priznanje dodijeljeno mu je 8. srpnja 2001. godine na proslavi 40-e obljetnice uspješnog rada Zdenka Runjića. Oliver je uvijek s jednakim žarom i emocijama izvodio sve pjesme. Kada su ga pitali koja ga pjesma najbolje opisuje, izrecitirao je stihove Romance: „Uvik kad sam s tobom, ja sam ka i dite, zaboravim odmah svoje kose side. I godine ove ča bi bile teže, da me lipa mladost uz tebe ne veže.“
Iako mu je dijagnosticiran karcinom, nije se odrekao najvećeg poroka – cigareta. Tada je rekao da ga živciraju savjeti o ishrani, pušenju i kretanju te da će uživati dok „dura, dura“.
Posljednji je koncert imao sredinom listopada, na 50. godišnjicu Županijske lige protiv raka, kad je u splitskom HNK-u pjevao s Marijanom Banom, Tedijem Spalatom i Gibonnijem. Emotivan nastup obilježio je taktovima vječnog hita „Vjeruj u ljubav“, po kojem je koncert i nazvan. Početkom godine, na dodjeli nagrade Porin u Spaladium areni, osvojio je nagradu za životno djelo. Zbog bolesti nije mogao doći, ali publici se obratio emotivnom videoporukom. U zadnjem je obraćanju publici kratko rekao: „Uživajte, ljudi u ovoj večeri, guštajte u svemu i ča je život vengo fantažija!“
Dana 29. srpnja 2018. godine more je bilo mirno, a nebo bez oblačka. Kapetan je krenuo na vječno putovanje prekinuvši njegovu „splitsku fantažiju“ na zemlji. Bio je to čovjek koji je znao kako tugu učiniti sretnom, a sreću tužnom. Njegovo posljednje morsko putovanje bilo je prema rodnoj Luci. Tamo je pronašao svoj vječni mir, u zagrljaju luških čempresa, a na hrvatskoj glazbenoj sceni više ništa neće biti isto.
Ostavio je, kako je i opjevao, trag u beskraju, beskrajan trag u našim srcima.
„Kapetane, neka je sve ovo more za te!“
