Trinaesti u listopadu, jedanaest godina unatrag. Gledam Slobodnu Dalmaciju na stolu. Jedna od najupečatljivijih naslovnica otkad je čitam. Uvijek je se rado sjetim. Na kiši, naspram interventnoj ljudi su na pljusku, stotine s kapuljačama i kabanicama. Viču, skaču, protestiraju. U pozadini gori bengalka nalik na crveno sunce, a viri i još nekoliko kišobrana. I tako satima… Zbog koga biste vi čekali na kiši?
Nogometni talac
Nekoliko dana kasnije više nisu stotine, već tisuće kapuljača i kabanica i kišobrana. Tada je već ponedjeljak ujutro, radni dan. Puno ljudi nije otišlo na posao tog jutra. A gdje su? Čekaju nekoga na kiši. Ili nešto. Zašto čekaju i zašto se ne miču? Blokirali su i promet. Opet skaču i viču. Nevrijeme ne posustaje, ali ne staju ni oni. Nisu došli da bi otišli praznih ruku jer došli su tamo po nešto što im pripada, što pripada svima nama. Netko nam je bio oteo žilu kucavicu našeg grada.
Tata, di se žuriš? Ne mogu se baš sjetiti da je moj godinu stariji brat dobio odgovor na to pitanje tada jer je otac već bio izletio iz kuće. Išao je svjedočiti nečemu što je postajalo nalik talačkoj krizi, samo što talac nije čovjek, nego nogometni klub.
Bili smo brat i ja djeca, ali smo osjećali neke stvari. Hajduk nije imao novca, i ne samo to, bio je, što se kaže, na aparatima. Presušene blagajne bile su posljedica mnogih dugogodišnjih spletkarenja interesnih skupina oko kluba. Rezultati su polagano počeli kopnjeti pa su i šuškavi papiri dolazili sve rjeđe na Poljud. Kada od Hajduka oni, koji su sami sebi dovoljni, nisu više imali koristi, odlučili su naprečac presuditi ditetu puka. Pljuvati mu u lice i cipelariti ga do izdaha.
Trajalo je sve skupa poprilično dugo, a čekalo se na svega par poteza kemijskom olovkom da se Hajduka označi kreditno sposobnim. Čitava priča mogla se završiti, sve je stajalo na kocki.
Ali to je bio tek početak puta, a za veliki Hajduk odustajanja nema! I dobili su što su željeli nakon kišnih sati i sati provedenih ispred Banovine – održali su Hajduk na životu! Pružili su mu ruku i izvukli ga da ne padne u ponor.
Gubi bitke, ali ne i ratove…
Prva je runda konačno bila gotova! Osjećao si se zgaženo, no sada si motiviran pokazati protivniku da možeš. Svjestan si da nećeš pobijediti svaku rundu. Barem ne u početku. Kasnije ćeš lakše prkositi moćnome jer ništa manje ne doliči Hajduku. Možeš i po putu neke bitke i izgubiti, ali iz tog zamišljenog ringa smiješ izići samo čista obraza. Nikako drukčije, prgavo i dostojanstveno u isto vrijeme.
Moj stariji brat tada nije dobio odgovor, ali iz godine u godinu odgovor se sam otkrivao. Sve dobro u nečijem životu treba prerasti u nasljedstvo generaciji koja dolazi. Nama je ostavljeno nešto lijepo. Moj je tata, između ostalog, momu bratu i meni toga dana spasio Hajduk. Nije to zbog kožne lopte koja se obrće po travi i blatu jer Hajduk je odavno prestao biti samo nogometni klub.
U polju zasijanu kukoljem, Hajduk je grumen poštenja i priča kako u ružnom, podlom i pokvarenom svijetu uvijek postoji utočište, ono istinsko rame na koje se možeš osloniti. Naše mjesto za vječnost.
Zbog koga biste vi čekali na kiši?
