Nakon što su početkom dvadesetog stoljeća u Americi otvoreni prvi lunaparkovi, svoj pravi uzlet vrtuljci, tornjevi i vlakovi smrti doživjeli su dvadesetih i tridesetih godina. Posebna senzacija tih godina bio je i The Big Dipper (Veliki medvjed), vlak smrti u Omahi u lunaparku po imenu Krug. Sastojao se od četiri lančano povezana automobila koji su jurili, skretali i okretali se te hipnotizirali i, iz dana u dan, izluđivali prisutne gledatelje, ali i putnike The Big Dippera. Krajem srpnja 1930-e sve adrenalinske vrtoglavice presjekao je šok. Zbog lošeg održavanja i beskrajnih vožnji jedan jedini, nedovoljno zategnuti vijak izazvao je nesreću u kojoj su sva četiri automobila ispala van kolosijeka. Tri su se automobila prevrnula pri čemu je četvero ljudi izgubilo život, a sedamnaest zadobilo stravične ozljede. Za tadašnje okvire bila je to najveća nesreća u povijesti lunaparkova, a Krugu je nanijela veliko breme na leđa zbog čega je park prodan drugom vlasniku nekoliko godina kasnije.
Hajduk kao rollercoaster
S velikim je zaletom Hajduk, poput rollercoastera, pod vodstvom predsjednika Lukše Jakobušića u zadnjoj godini mandata ušao u novu sezonu i prvo izgubio u Superkupu. Potom se Ivan Leko, čvrsto te s gardom, postavio u prvenstvu pobjedama u Vječnom i Jadranskom derbiju da bi, ogromnim preokretom svih naših očekivanja, stradao na Solunskom bojištu te ispao iz Europe.
Nastavili smo gurati uzbrdicom sporije i, kada smo dosegli vrhunac, nakon Istre samo smo se naglo spustili nizbrdicom u provaliju. Nakon što je Leko smijenjen i nakon još jedne krize u koju je upao, u Hajdukov bolid zasjelo je provjereno vatrogasno rješenje, Mislav Karoglan, onaj koji će vratiti momčad na kolosijek.
Vratilo je to, dakako, pozitivu u momčad, koja je brzinski skupila nove bodove nekvalitetnom igrom. Svaki put kada bi Bijeli izgledali kao da će ispasti iz šina, uspijevali su pobijediti, a iz kola u kolo pobjede su inercijom vukle prema povratku na sigurniju stazu, odnosno ljepšu igru. Dalmatinov Božić bijeli uprizorio je lijepi konac jeseni i prvu božićnu i novogodišnju bajku nakon 2005. godine kada je Hajduk zadnji put dočekao drugu polovicu prvenstva kao lider.
Najjači prijelazni rok u povijesti Hajduka
Povratak dviju legendi, Nikole Kalinića i Ivana Perišića, preotimanje Josipa Brekala i dolazak Laszla Kleinheislera mnogi su proglasili krajem teške uvrnute vožnje kojom se Hajduk vozi gotovo dvadeset godina i ponadali se kako nas čeka samo ravnina do kraja puta, odnosno da bi se Karoglan, uz pojačanja koja mu je uprava omogućila, u nominalno najjačem prijelaznom roku u povijesti Kluba, samo trebao prošetati prvenstvom.
Međutim, kao da još nismo navikli na stazu kojom se neprestano vozimo silan broj godina pa ne znamo da nas iza ravnine čeka poneki opasan zavoj i uvrnuti dio staze. Nažalost, dali smo se potopiti nasred Poljuda u riječkom preokretu kojim je momčad Željka Sopića uhvatila dobar zalet, a mi za razliku od kvarnerskih rivala nastavili voziti po krivulji iako smo još bili u igri za oba trofeja.
VARgate skrenuo pozornost s igre
Od tada je Hajduk išao malo gore pa malo dolje, uspinjao se, padao, pobjeda pa poraz, pa remi, uzbrdo, pa nizbrdo. Uz toplo-hladnu igru ekipe Mislava Karoglana upetljala se tu i VARgate afera, koju smo sami razotkrili i izazvali, misleći da će ona biti dodatan push igračima koji su sve više kopnjeli igrom. Čelništvo HNS-a pod našim je pritiskom ispunilo neke važne zahtjeve u tom trenutku, a najvažniji među tima su smjena Brune Marića te strani suci u derbijima koji bi donijeli prijeko potrebnu nepristranost. U svom tom bunilu osvrtali smo se van terena i zaboravili da se još uvijek vozimo.
Vožnja koja je sve promijenila
Usporimo trenutak. Produljimo trajanje tog djelića sekunde. Nailazimo na kobni dio staze. Na vijak. Crveni karton i promašen penal – blamaža protiv Lokomotive. Prvi poraz u derbiju pred punim Poljudom udaljava nas dodatno od titule. Tri dana od derbija, novi derbi, novi poraz. Ispadanje iz Kupa. Vijak. Možete ga nazvati i probijenom ogradom na sjevernoj tribini. Slamanje staze pod pritiskom.
Već se opasno Hajduk vozio po stazi, ali nikad nije ovako ispao. Nekad bi zapinjao, vozio sporije, ali sada se dogodila nesreća. Prva momčad totalno je ispala iz forme, a za sobom lančano povukla velike nerede navijača kako na stadionu, tako i na ulici. Nakon poraza protiv Rijeke idućeg tjedna, katastrofa je progutala i trenera Karoglana, koji se u pustim zavojima i pregibima labavo držao. Na kraju je, nažalost, stradao i predsjednik Jakobušić skupa sa sportskim direktorom, a obojica, ili barem jedan od njih, mogli su još dobroga dati, a smijenjeni su u smrtonosnom zavoju.
Nikad nismo postigli brzinu kao sada. Ova sezona ostat će vječna stigma. Nakon ovakve godine, dogodilo se toliko rušenje svega izgrađenog na krilima predsjednika i navijačke baze, igrača povratnika, svjetski poznatih imena u svlačionici i od tog moćnog Velikog medvjeda, ideje Velikog Hajduka, postali smo opet predmet izrugivanja i velika tragedija.
Jakobušić kao glavni vijak Hajdukova rollercoastera
Tek ćemo doživjeti reset ispadanjem vijka na brzom dijelu staze. Taj vijak i vrata na sjeveru bili su sam Lukša Jakobušić. Svojim odlukama potegao je ambiciozno do prvog mjesta, vratio osmijehe na lica ljudi, držao Velikog medvjeda senzacijom. Lošim održavanjem dobroga rada i toksičnom sredinom, koja dugo godina izvire iz frustracija ljudi, ispao je taj jedan vijak iz navoja, a da toga nismo bili svjesni… Sve dok nismo došli do tog dijela staze. Sve se slomilo na jednom vijku, jednom čovjeku, bez kojeg moramo vidjeti kako dalje, a u ovom trenutku ne znamo. Tuga je zavladala lunaparkom.
Do neke nove vožnje – Game Over
Volio bih da se nakon ovakvog trenutačnog urušavanja sve vrati na svoje mjesto i vlak ponovno proradi s istim vijkom, ali u stvarnosti to tako ne ide. Previše je oštećenja ljudima donio stari Veliki medvjed iako se malo otpustio samo jedan vijak, to je samo jedan trenutak van kontrole.
A treba li mijenjati čitav lunapark zbog jednog vijka? Dati ga drugom čovjeku koji će ga moći bolje održavati? Ne valja se odreći cijelog vlaka zbog jednog vijka, pogotovo ako nećemo naći kvalitetnu osobu za održavanje istoga. Staza će se vjerojatno popraviti, a ne smije se dogoditi da se vozi sporije negoli smo navikli. Vožnja mora biti konkretna, ali i sigurna.
Previše Hajduk uzima žrtve i odricanja, ali nadam se da će netko sposoban preuzeti pasku Lukše Jakobušića i prionuti tome da popravi vlak smrti te obznani: “Vožnja je gotova, titula je tu!” Ovako je to, nažalost, samo – GAME OVER.
