Sredinom paklenog kolovoza dvije tisuće osamnaeste, nakon što se činilo kako se nacija emocionalno potrošila od slavlja i ludila usred pohoda Vatrenih Rusijom, toga minulog ljeta ipak je sunce na zalasku namamilo nekih desetak tisuća ljudi na Poljud kako bi pogledali 4. kolo domaćeg prvenstva između Hajduka i tada novopečenog prvoligaša Gorice. Trebao je Bijelima neki protivnik kojeg se može lako pregaziti, samo da se vrate u život nakon još jedne u nizu blamaža na europskoj sceni, ovaj je put debakl bio režiran u Bukureštu protiv Steaue.
Putovanje puno stranputica
Sjećam se da je moj otac bio čak i pomalo nervozan prije utakmice, što zbog sparine, što zbog same utakmice, toliko da se zaboravio presvući prije odlaska na stadion i iz kuće pa je, umjesto u nekoj od Hajdukovih majica, izašao u bijeloj potkošulji i toga se sjetio tek negdje na Kopilici. Ni brat ni ja nismo na prvu shvatili pa je to na koncu izgledalo iznimno smiješno.
I utakmica je bila iznimno smiješna, no u drugu krajnost. Do 41. minute Hajduk je već kapitulirao kada su Miya i Zwolinski poharali od Ultre razrovanim poljudskim travnjakom i postavili konačnih 0-2. Naizgled unaprijed upisani trobod pretvorio se u još jednu rezultatsku katastrofu momčadi. Na tribinama su se izmjenjivale šokantna grobna tišina i salva zvižduka. U nevjerici se skandiralo odgovornima da odstupe, igračima se prijetilo batinama, a do kraja utakmice barem tisuću do dvije pivača s istoka i zapada, u opravdano ogorčenom tonu, napustilo je stadion.
Je li ova utakmica bila izolirani incident? Na našu žalost nije. Bilo je zaista neugodno gledati Bijele i trpjeti sramotu za sramotom uz tek poneki bljesak. Ova utakmica samo je odraz kako je Hajduk izgledao prije i kakve smo boli proživljavali bez tračka optimizma da bi moglo nabolje.
Jedino što je Hajduk slavio tih svih godina bio je klupski rođendan. Pa čak i u tom rođendanu bila je zamaskirana negativna energija jer se klub nije pomaknuo s mrtve točke godinama te je bio zapušten pa se čak i od promocije samog imena Hajduk u to vrijeme stvorila marketinška karikatura.
Kraj lutanjima
Bila bi baš prava davidkoperfildska magija da se obrat u Hajduku dogodio preko noći i da je klub odjednom postao ponovno moćan. Nije. Rijedak je slučaj revolucije, a u odnosu na njega puno je zdravija evolucija nekog sustava. Po dolasku novih ljudi na čelo uprave Kluba zaista se nije nešto pretjerano očekivalo jer valjda svi predsjednici pripreme vatreni govor o tome što će napraviti u svom mandatu, a ljudi su već postali umorni od bacanja floskula i prodavanja magle.
Krvavi se rad vraća, rekli bismo, s kamatama jer smo ipak ponovno začinili prvenstvo i opet postali konkurenti u utrci za naslov i dvostruki osvajači Kupa nakon što nas jedno vrijeme nije bilo ni na mapi. I ništa od toga nije se dogodilo kao grom iz vedra neba. Sve je to krvavi rad.
U ove se četiri godine klub postepeno mijenjao i ne nalikuje na ono što je bio. Kvalitetno se radilo, pojavili bi se u domaćem prvenstvu poneki kiksevi, na europskoj razini još nije to to. Međutim, uz bezrezervnu podršku navijača, čiji je broj iz godine sve veći, pobjednički rezultat doći će kao nagrada.
Prošle su tolike godine lutanja i kazni te su sada rođendani sretniji i zaista se slave. Od pregršt igrača svjetskog renomea koji su se odlučili vratiti, preko navijača – svi su prepoznali nešto veliko. Hajduk više nije izblijedjela slika nekad velikog imena, nego vraća svoj imidž koji zbog svoje tradicije i veličine zaslužuje.
Hajduk kao splitski Odisej
Grad na obali živi za tren kada će titula uploviti u bijelu luku i zato ako bi s nekim morao usporediti Hajduk, prava osoba bila bi Odisej, s time da je njegova vjerna Penelopa manifestirana u puku koji podržava klub. Nakon 10 godina prokazivanja na kriminal u našem nogometu i još gotovo 10 godina preživljavanja i traženja u tom mulju koji je izazvan zbog pravde i poštenja, Hajduk je konačno spreman izbaviti se iz močvare i trijumfalno dovesti naslov svojoj Penelopi. Ona je odbijala mnoge prosce, koji su joj govorili da navija za Real, Manchester ili Juventus, što će joj Hajduk, nije vrijedan živaca. Znala je ona da ju je Odisej mnogo puta razočarao, mnogo lutao i griješio zbog čari više sile i svoje ćudljive naravi. Isto tako je i znala da će se vratiti te prokazati se kao pobjednik jer to i jest. Možda ne odmah, baš kao što ni Odisej nije, ali Hajduk će stići svoj cilj – bilo to ovog, idućeg ili nekog drugog rođendana.
Znam da hoće.
Sretan ti rođendan, najdraži starče!
