Naš bivši učenik Roko Blažević predstavljao je Hrvatsku na Eurosongu 2019. godine u Tel Avivu. Međutim, njegova je karijera počela i prije Eurosonga. Sudjelovao je na talent RTL-ovu showu Zvijezde te je hrvatski glazbenik Jaques Houdek odmah prepoznao njegov talent i odmah odlučio od njega napraviti zvijezdu.
Kako si se odlučio prijaviti za Doru? Jesi li se prije Dore bavio glazbom?
Do prijave za Doru došlo je vrlo spontano, iako smatram da svaka osoba koja se bavi glazbom u Hrvatskoj od malena sanja biti na toj pozornici na Eurosongu. U biti se dogodilo to da je moj dragi prijatelj i kolega Jacques (Houdek) napisao pjesmu za mene. Imao je „viziju“ mene na svjetskim pozornicama i Eurosongu te smo zajedno odlučili pokušat realizirati tu „viziju“. Odradili smo odličan posao, pobijedili smo na Dori i otišli na Eurosong. Naravno, već i prije Dore bavio sam se glazbom. Uvijek kažem da sam se ozbiljnije počeo baviti glazbon s 11 godina kada sam prvi put javno nastupao na Supertalentu. Doduše, još od vrlo rane dobi sam nastupao na raznim dječjim festivalima. Mislim da je moja prva pobjeda na jednom dječjem festivalu, onako sentimentalno, bila kad sam imao tri godine i pjevao „Zeko i potočić“.
Kako je došlo do suradnje s Jaquesom Houdekom?
Do suradnje je došlo poslije završetka RTL-ova showa Zvijezde na kojem sam se natjecao 2018. godine. Tamo je Jacques bio moj mentor i član žirija. Već tada vidio je veliki potencijal u meni te mi se jedan dan nakon showa obratio i pitao želim li dalje raditi s njim. I tako je započela naša priča, a meni je odmah bilo jasno da ćemo biti jedan opaki duo.
Koliko je nastup na Eurosongu pomogao pokrenuti tvoju glazbenu karijeru?
Ja smatram da je moja karijera započela i prije Eurosonga, u onom razdoblju kada sam sudjelovao u emisiji Zvijezde, dakle 2018. godinem a možda čak i 2017. godine kada sam pobijedio na Pinkovim zvjezdicama u Srbiji te kada sam izbacio svoj prvi single “Podsjećaš na ljubav”. Eurosong je definitivno vrlo snažan katalizator, tj. mislim da je ubrzalo napredak i razvoj moje karijere. Definitivno mi je puno značilo, smatram da je to jedan od razloga zašto sam danas ovdje u Los Angelesu. Uvijek se vraćam tim sjećanjima i lijepim uspomenama i uvijek kažem da bih sve ponovio jer je Eurosong jedna zaista fantastična platforma, pogotovo za promoviranje mladih i novih umjetnika na glazbenoj sceni.
Kako si se snašao u Los Angelesu? Koliko ti je odlazak na drugi kontinent promijenio život?
Pa moram reći da se u Los Angeles još uvijek snalazim. Evo, sad će uskoro bit godina dana otkad sam ovdje. To je totalno drugačiji svijet, gledaš na TV-u i misliš da nije to toliko drugačije, ali zapravo je sve drugačije od klime do kulture, ljudi i hrane. Još se uvijek navikavam na njihovu kulturu, ali mislim da se ipak dobro prilagođavam. Ne krijem da sam iz Splita i iz Hrvatske jer je to jedan važan dio mene koji nikad neću mijenjati i na koji sam jako ponosan. Ovom odlukom od nastavku školovanja u SAD-u život mi se jako promijenio. Otići sam ovako daleko od doma u nepoznati svijet veliki je korak. Ali mislim da još veći koraci tek dolaze. Imam velikih planova i ideja. Moj moto je da nikad ne treba stati. Tako da… što god da ostvariš treba ići dalje.
Jesi li zadovoljan upisanim fakultetom u SAD-u? Je li bilo teško upisati isti i doći do stipendije?
Definition sam zadovoljan fakultetom. Program je jako dobar – raznolik i moderan. To je nešto što mi je nedostajalo u Hrvatskoj. Iako znam da se sada razvijaju nove akademije u Hrvatskoj, ali ovo je jedna druga razina.. Taj cijeli proces upisa najteži je dio na kojem jako puno ljudi poklekne i odustane jer je jako skup i dug. Meni je trajao pola godine i gotovo da se ne može uopće poprati što sve treba odradit u procesu upisa. Glazbene temelje imam jer sam završio 10 godina glazbene škole „Josip Hatze“ u Splitu. Do stipendije je bilo malo teže doći jer su primani samo najbolji pa tako i ja. Odvijalo se nekoliko krugova audicija od one početne audicije pa, ako su zadovoljni izvedbom, zovu vas u drugi krug pa u treći. Eto, nakon trećeg kruga dobio sam ponudu za njihovu „presidency scholarship“, tj. najveću stipendiju koju faks nudi i stvarno sam zahvalan na tome.
Uspijevaš li se uz fakultet baviti i profesionalnim glazbenim obvezama?
Trenutno mi je malo teško baviti se i profesionalnim obvezama. Međutim, na glazbenom sam faksu gdje mi pišemo pjesme i produciramo ih tako da kontinuirano vježbam i unaprjeđujem se. Već dugo nisam izbacio ni jednu novu pjesmu jer se još uvijek pokušavam snaći. Treba dovršiti još par pjesama i dogovoriti se s mojim timom jer, kao šta sam već prije rekao, planova imam i treba privesti finalnoj verziji.
Koliko često uspijevaš doći u Hrvatsku?
Kad sam tek otišao, mislio sam da neću uspjeti češće dolaziti u Hrvatsku jer je put dug i skup. No, došao sam ove zime i opet dolazim na ljeto. Ne mogu ja dugo bez našeg mora i naše Hrvatske. Ipak me nešto snažno vuče doma.
Sjetiš li se svoje gimnazije? Kakve uspomene imaš na svoje gimnazijske dane? Jesu li ti nastavnici bili poticajni?
Moram priznati da sam se baš prije nekoliko dana sjetio gimnazije i pomislio kako bi bilo lijepo posjetiti staru ekipu i profesore, zapravo sve drage ljude koji su me podržavali kroz ovo moje ludo putovanje. Uvijek je nekako teško uskladiti i školu i profesionalne obveze, pogotovo kad sam stalno na putu. U takvoj situaciji, uvijek mora nešto patiti. Nažalost, to je najčešće bila škola, ali mislim da me to pripremilo za ovo gdje sam danas. Nekim profesorima trebalo je malo duže da se naviknu na moj ludi raspored, ali su to prihvatili i podržavali me jer su shvatili da bih, kad sam bio u školi, iskreno davao sve od sebe. Na kraju i uz Eurosong i uz sva putovanja i ludi ritam uspio sam završiti gimnaziju s odličnim uspjehom. I bez obzira na to koliko su razumjeli moje obveze ili ne, svi su profesori bili puni podrške, počevši od mog razrednika Zorana Dekovića do ravnateljice. Osjećao sam se prihvaćeno i osjećao sam se da zaista imam veliku količinu podrške.
Koji su ti planovi vezani za budućnost? Jesu li vezani za profesionalno bavljenje ili ima i drugih opcija?
Za mene je uvijek bilo jasno da je glazba moj put. Dok sam bio u osnovnoj školi, pa čak i srednjoj, volio sam matematiku i mislio sam da to može biti neki plan B. Međutim, nakon nekog vremena dođe trenutak kada se treba odlučit što dalje jer kad razmišljaš o puno različitih smjerova, ne možeš uložit svu snagu i energiju u ono što je tvoj istinski poziv. Ja sam na vrijeme shvatio da je glazba moj istinski poziv. Završetkom ovog fakulteta bit ću diplomirani profesor pjevanja i glazbeni pedagog. Tako da uvijek imam formalnu diplomu kao „asa u rukavu“, ali od glazbe ne bježim. To je definitivno moj poziv.
Namjeravaš li ostati u SAD-u ili se ipak vraćaš u Hrvatsku?
Iskreno, mislim da bi idealna opcija bila relacija Los Angeles – Split. Puno me toga veže za Hrvatsku, puno emocija, uspomena. To je na kraju krajeva moj prvi dom. Teško je i gotovo nemoguće stvoriti dom u drugoj državi, a kamoli na drugom kraju svijeta. Po pitanju glazbe definitivno želim razvijati svoju karijeru na svjetskom nivou, što ne znači da zatvaram vrata Hrvatskoj. Upravo sada radim na nekim engleskim, ali i hrvatskim pjesmama, tako da svakako planiram međunarodnu karijeru.
