I u našoj školi obilježili smo Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje koji je jako važan dan za hrvatski narod. S velikim se pijetetom prisjećamo i odajemo poštovanje svim poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima i civilima za vrijeme Domovinskog rata i žrtvi Vukovara i Škabrnje. Upravo su Vukovar i Škabrnja pretrpjeli velike gubitke, ali su danas postali simbol hrvatske neovisnosti i slobode. Učenici IV. gimnazije napisali su kratke priče posvećene Vukovaru pod mentorstvom profesora vjeronauka Nikole Milanovića i profesorice hrvatskog jezika Katarine Žanetić. Pročitajte priče u nastavku.

Vukovar je grad heroja
Piše: Sara Pranić
Grad heroja i Grad stradalih anđela samo su neki od naziva koji opisuju grad Vukovar. Zašto baš Vukovar?
Smrtni neprijatelji ušli su u grad. Pokušali su ga uništiti i oboriti, ali nisu uspjeli. Zašto? Zato što je Vukovar više od grada, više od vodotornja, više od onoga što su svi mislili. Vukovar je primjer herojske borbe, primjer grada hrabrih heroja. Heroja koji su neustrašivo gledali smrti u oči, ali se nisu predavali. Nigdje nisu pobjegli, skrili se pred neprijateljem, nego su svoje zadnje snage dali za Vukovar. Malena iskra života, koja je gorila u njima, nije se gasila. Neprijatelj ju nije mogao uništiti, nije ju mogao utrnuti. Naprotiv, njezin je plamen bivao sve veći. Nažalost, često bi poneka iskra bila ugašena, nisu sve dočekale oslobođeni Vukovar, onaj stari, lijepi Vukovar.
Iako Grad nikad neće biti kao prije jer je razoren, ne smijemo dopustiti da u njemu umre ono što nikada nisu mogli uništiti: ponos i hrabrost. Stradavali su veliki i mali anđeli, ali svi uzdignute glave. Ponosno su stradavali za svoju voljenu domovinu.
Kada dođeš u Vukovar, staneš ispred bijelih križeva i pomoliš se. Zahvališ se jer patnju koju su oni oni pretrpjeli nikad nisi morao iskusiti. Sve na tren stane i pomisliš: Bože, hvala Ti! Hvala Ti što sve to nisam morala proživjeti, iskusiti taj pakao jer ne znam bi li to mogla. Bi li moje malo srce to izdržalo. I upravo zato oni su heroji. Padali su, ali se nisu predali i da nije bilo njih, mi danas ne bismo živjeli u slobodnoj Hrvatskoj.
Zato danas, 18. studenog, na trenutak stanite, odvojite maleni dio svog života i zahvalite im se. Pomolite se za njihove duše, koje su pronašle vječni mir na mjestu gdje ih neprijatelj više ne može dotaći. Naši su heroji sada slobodni.

Vukovar je simbol snage
Piše: Lovre Grubišić
Vukovar je danas simbol rata, simbol stradanja, ali i velikog herojstva! Mnogo nedužnih ljudi izgubilo je svoje živote, svoje bližnje i svoje prijatelje. I to u samo nekoliko godina prave muke. Koliko god to razdoblje bilo strašno i uznemiravajuće ni danas nije zaboravljeno. Živimo u teškim vremenima, ali Vukovar je više od toga. On je simbol snage!
Bitka za Vukovar jedna je od najkrvavijih bitki u cijelom Domovinskom ratu. Dana 18. studenog 1991. godine agresor je okupirao Vukovar. Poslije njegovog pada mnogo ljudi izgubilo je nadu za naš narod, međutim, naši hrabri vojnici nisu odustajali. Mnogi ljudi, koji nisu imali ratnoga iskustva, odlučili su pomoći hrvatskim braniteljima kako bi zaštitili svoju domovinu, ljude koje vole. Cijela domovina ugnjetavana je od tadašnjih vojnih postrojbi JNA. Naši hrabri vojnici davali su sve što su mogli za domovinu. Shvatili su da ponekad i samo jedan čovjek može napraviti žrtvu za dobrobit ostalih, a tada smo pričali o četiri i pol milijuna ljudi. Poslije četiri i pol godine ratovanja, naši branitelji uspješno su otjerali sprske jedinice van iz Hrvatske, operacijama Bljesak, Oluja i neostvarenom vojnom operacijom Grom. Ukoliko bismo uzeli prva slova od svih operacija dobili bismo riječ BOG, što nam govori o hrvatskoj privrženosti Bogu u najtežim situacijama. Većina naših branitelja uvijek je uza sebe imala krunicu koju su nosili sa sobom na bojište.
Danas Vam, dragi branitelji, želim pokazati veliko poštovanje i zahvalnost. Da nije bilo Vas, tko zna gdje bih sada bio. Tko zna bi li pričao hrvatskim jezikom ili uopće pisao ovaj tekst? Hvala vam u ime cijele naše Domovine. Vi ste Hrvatska!

Vukovar je pao
Piše: Marta Tokić
Tišina je. Čuje se samo hujanje vjetra kroz ruševine. Kao da gledamo prizor iz horor filma. Vlada teror i strah. Ne možeš hodati jer se na tlu nalazi mnoštvo tijela. Negdje u daljini čuje se pas kako prigušeno laje. Baka kroz prozor gleda prema ostatku grada, no ništa ne vidi jer je grad prekrila jeziva magla straha. Ljudi odlaze starim seoskim putevima u nepoznato, napuštaju dom i upućuju posljedni pogled svojoj kući, svojoj oranici, svom parkiću… Nezamislivo. Da nam je netko rekao što će se dogoditi, ne bismo mu vjerovali.
Naši su heroji prolili krv za nas. Umrli su za svoju obitelj, prijatelje, nadajući se da nam njihova smrt ostavlja bolje sutra, da će se nebo jednom razvedriti i obasjati rumene obraze djece. Na radiju diljem domovine ljudi slušaju i mole se. Pao je Vukovar! Ove su riječi označile kraj. Stali su s molitvom, u šoku se primili za ruke te briznuli u plač. Takav zločin, toliko nasilje… To nije od čovjeka, to nije ljudski.
Vukovar će uvijek biti pamćen po svojoj borbi, po žrtvi i ljubavi prema domovini. Iako nas podsjeća na rat, on je simbol ljubavi i težnje za slobodom. Neka Vukovar zauvijek ostane u našim srcima.

Grad heroja
Piše: Maria Petričević
Dana 18.11.1991.godine Vukovar je pao. Zadnji branitelji još su na bojištu, ali nemaju snage. Tri mjeseca… Tri su se mjeseca borili za svoju domovinu i narod. Ranjeni. Puni krvi svoje braće. Grad stoji. Gotovo je. Ljudi puni patnje i boli odlaze iz svog grada moleći se Bogu za milost. Neprijatelji su im oduzeli sve što su imali. Nanijeli su im patnju, bol i tugu za cijeli život. Čuje se plač djece i majki. Teško je gledati na svoj grad. Razrušen. Kad pogledaš vidiš samo tugu i bol. No neprijatelji nisu oduzeli baš sve. Ljubav prema domovini rasla je sve više. Na ruševinama svoje prošlosti izgradili su novu budućnost. Sjećanje na patnju hrvatskog naroda. Grad heroj i grad heroja.

Vukovar za sjećanje, ponos i život
Piše: Anamarija Tešija
Grad Vukovar mnogo je propatio za vrijeme Domovinskog rata, ali dan koji je ostao najzapamćeniji i najcrniji u njegovoj povijesti jest 18. studenog 1991. godine. Tog dana grad Vukovar je nakon višemjesečne borbe pao i bio razrušen. Ljudi su pobjegli, mnogi su ostali bez svojih obitelji, a nekome se ni dan danas ne zna mjesto počivališta.
Subjektivno gledano sve to se za neke zbilo davno, a za neke kao da je bilo jučer. Međutim, činjenica jest da je prošlo čak 29 godina. Svako sjećanje i pomisao na Vukovar u ljudima budi ponos te istovremeno i sreću i tugu. Ponos i sreću jer je to bio put prema slobodi, a tugu jer je toliko ljudi platilo najskuplju cijenu za istu. Hrvati su se tamo borili želeći samo obraniti i sačuvati svoje pa makar po cijenu vlastitog života. Danas im moramo biti zahvalni na tome. Njihova nesebična broba i predanost osigurali su nam slobodu koju sada uživamo.
U sklopu Vukovarske bolnice nedavno je napravljena i muzejska izložba koja donosi vjerni prikaz ratne situacije u Vukovaru. Slušajući glas Siniše Glavaševića i promatrajući sve prizore, čovjek se naježi, osjeti ponos u svakoj pori svoga tijela, a iz usta izlazi jedno neizmjerno veliko HVALA. Da nije bilo tih hrabrih ljudi, današnjim naraštajima bilo bi znatno teže jer život bez slobode nije život. Oni su zaslužni što živimo u slobodnoj državi i na tome im svaki dan trebamo zahvaljivati.
Svake godine Hrvatska se s tugom i ponosom prisjeća najtežih dana do stjecanja neovisnosti te se za grad Vukovar pale svijeće koje predstavljaju svjetlo mira kao i vječni plamen na Memorijalnom groblju. Svaki Hrvat trebao bi taj osjećaj ponosa i tuge nositi u svome srcu kada progovara i razmišlja o našem Gradu heroju.
Kada razmišljamo o životu i kada nam manjka volje za borbu s istim, možemo se ugledati upravo na Vukovar koji je istinski simbol života i odvažne brobe. Ovaj grad dugo se borio, održavao na životu, ali nije se nestao konačnim padom. Danas je to grad nade, grad u koji se vraća život. Iako se još uvijek mogu osjetiti posljedice rata, Vukovar se obnavlja i okreće novu stranicu neke bolje i ljepše budućnosti.
U ovoj godini po prvi puta određeno je da će Dan sjećanja na Vukovar biti proglašen državnim praznikom, što je apsolutno zasluženo jer je grad podnio veliku muku i izgubio mnogo svojih stanovnika. Najmanje što možemo napraviti u čast tih žrtvi jest odati im priznanje i poštovanje ovim danom.
Mogu proći godine i stoljeća, ali jedno mora ostati, a to je sjećenje na Vukovar. Zahvaljujući tom stradalom gradu danas imamo svoju domovinu, svoj ponos i slobodno se možemo dičiti imenom hrvatskim. Bez Vukovara ne bismo imali danas, ne bismo imali ni sutra, a njegova nas priča uči pravim i istinskim životnim vrijednostima.

Grad heroj
Piše: Roko Vuković
Grad Vukovar stari je barokni grad na Dunavu. Povijest mu seže još u daleko 13. stoljeće, a u sačuvanim dokumentima iz tog razdoblja spominju se razni nazivi za grad poput Volko, Walk, Wolkow, odnosno hrvatski Vukovo. U to vrijeme Hrvatska je u državnoj zajednici s Ugarskom pa se naziv mađarizirao te je nastalo ime Vukovar.
Grad je smješten na ušću rijeke Vuke na Dunavu. Odavnina se plovi Dunavom pa je Vukovar u 19. stoljeću imao redovnu vezu parobrodom do Budima i Beča uzvodno i Rumunjske nizvodno. Jedno od najvećih obilježja ranije povijesti grada jest vučedolska kultura koja je dobila ime po nalazištu Vučedol 500 metara nizvodno od Vukovara. Tu su otkrivene radionice za preradu bakra, prekrasne keramike i drugi stilizirani ukrasi. Grad je 150 godina bio i pod turskom čizmom, a u 18. i 19. stoljeću naseljavaju ga Nijemci, Mađari, Židovi, Rusi, Ukrajinci i Srbi. U gradu je bio poznat vlastelin Eltz pa je jedna od prepoznatljivosti grada i njegov dvorac. Suvremenici su ga smatrali prijestolnicom Srijema. Grad je također poznat i po nobelovcu Lavoslavu Ružički koji je rođen u Vukovaru 1887. godine, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine.
Do Domovinskog rata Vukovar je pojas života među svim nabrojenim narodima. Osamostaljenjem Hrvatske 1991. godine grad postaje nešto drugo. Tamo su živjeli moji stričevi pa tako i ja ponešto znam. Sva su srpska djeca pobjegla iz grada te je tako počeo rat za Vukovar. Grad je bio u blokadi tri mjeseca kada je, nažalost, potpuno razrušen i konačno pao. Mnogi su mladi ljudi izgubili svoj život, a mnoge neutješne majke i očevi izgubili su svoje najmilije.
Ja ne mogu niti želim suditi, ali mogu samo zamisliti kako bi, na primjer, bilo mojoj mami, tetki, ujki, stricu da su izgubili svoje sinove. Neki od mladića, koji su izgubili svoje živote tada, bili su i moje godište. Ne, ne mogu ni pomisliti na takvo što… Najgore je što neke i danas traže te njihove majke i obitelji još ne spavaju mirno jer ne mogu odnijeti cvijet ili zapaliti svijeću na grobu, ne mogu pronaći utjehu. Potrebno je pronaći mrtve sinove svih uplakanih majki kako bi Vukovar krenuo dalje, kako bi se u potpunosti okrenuo budućnosti. Samo u borbama u Vukovaru poginulo je 900 branitelja, a ostale su žrtve nebrojive i preteško je uopće spominjati. Zamislite samo koliko je obitelji izgubilo nekoga svoga, koliko su strahova proživjeli svakom bačenom granatom. Samo zamislite kolika su patnja i ljudski gubitci bili cijena naše slobode. Vukovar je odvažno platio tu cijenu, a mi smo mu zato dužni odati počast.
Što reći na kraju? Vlak Mira stigao je u Vukovar 1997. godine čime je Hrvatskoj, mirnom reintegracijom, vraćen Vukovar. Nakon toga radi se na pomirbi i obnovi grada te povratku svih stanovnika koji se nisu ogriješili u ratu.
Polako se vraća život, ali Vukovar više nikad neće biti onaj lijepi i bezbrižni grad na istoku Lijepe Naše. Njegova ljepota sada počiva u žrtvi za slobodu, ponosu i borbi, a bezbrižnost će se vratiti tek kada se pronađe zadnji nestali.
Jednom samo grad na Dunavu, danas je simbol neovisnosti i slobode hrvatskog naroda. Zato mu odajmo počast jer Vukovar to zaslužuje!