Država, to sam ja! Rečenica je to koju je, navodno, izgovorio francuski apsolutist Luj XIV., još nazivan i Bogomdani. Iako se njegova vlast smatra vrhuncem apsolutizma, zapravo nije bila ni održiva ni dugoročna.
Francuska se za vrijeme njegove vladavine vrtjela oko toga da u Versaillesu bude zabavno. Održavale su se raskošne proslave i balovi kojima je visoko plemstvo bilo zaokupljeno umjesto da se bavilo politikom. Nepodobne se zatvaralo kraljevim dekretom, oduzimala im se imovina, a neki su zbog veleizdaje bili osuđeni na smrt.
Svi su jednaki, ali neki su jednakiji
Budući da Francuska, kao takva, nije postojala dalje od kapije Versaillesa, nije ni čudo što je kraljevska politika s vremenom dozlogrdila ljudima koji su vidjeli i drugu stranu medalje. Kralj Sunce neodgovornim je ratovanjem i bjesomučnim trošenjem novca počeo kuhati kašu koja će prekipjeti jednom od njegovih nasljednika, Luju XVI., vladaru koji je samo nastavio baštiniti takav način života na dvoru. Socijalni i financijski problemi izvan Versaillesa gomilali su se još od vremena Luja XIV. pa nadalje.
Godine 1789., padom Bastille, konačno je srušena apsolutistička vlast u Francuskoj. Revolucijom na vlast dolaze oni nadahnuti prosvjetiteljstvom, udaraju temelje građanskog društva i ukidaju stari poredak. U Francuskoj je takav povijesni poduhvat bio pozdravljen jer se smatralo primjerenim da ne postoje “jednakiji” građani, nego da zemlju vode najsposobniji i najkvalitetniji, što je bila jedna od temeljnih ideja Revolucije.
Ljudima, koji razumiju ponešto iz povijesti, jasno je da su vladari odavno nadilazili interese Francuske te su vlastite interese stavljali ispred interesa naroda odlučujući o svemu sami… Dok netko nije povukao crtu i rekao da to tako više ne ide.
Sukob koji je uzdrmao Poljud i Split
Odnos Marka Livaje i trenera Gonzala Garcije ne treba posebno objašnjavati. Tvrdu kohabitaciju ovog dvojca gledamo već čitavu sezonu i bilo je samo pitanje vremena kada će nekome prekipjeti. Marko Livaja, kao igrač bez kojeg je bilo teško zamisliti današnju momčad, vjerojatno napušta klub. I za to dobiva tapšanje po ramenu većeg dijela navijačkog puka, koji istodobno želi da stvari u Hajduku funkcioniraju ispravno i da se Bijeli ponašaju kao profesionalni sportski kolektiv.





Sportski direktor Robert Graf donio je odluku da se Livaja zbog nediscipline i oštrog sukoba s urugvajskim strategom udalji s priprema na slovenskom Bledu i vrati u Split. To je najbolja poruka koja se mogla poslati novopridošlim igračima, ali i onima koji su već odavno u klubu. Kapetan nije tu da radi što poželi, kada poželi i kako poželi jer to nije odlika kapetana. Upravo kapetan mora biti primjer čak i onda kada pogriješi jer tako pokazuje poštovanje prema klubu i suigračima i svakom navijaču koji ga gleda kao uzor i svakom djetetu koje nosi njegov dres.
Prvi put kada je netko Livaju doista pozvao na odgovornost, debelo je zakazao. Njegove igračke kvalitete i činjenica da je povratkom u Split ponovno probudio nadu kako Hajduk može ravnopravno igrati s Dinamom neupitne su, ali ga nimalo ne opravdavaju.
Između karizme i discipline

Od njegova povratka prošlo je više od pet godina i argument, o tome kako se odrekao nečega i vratio kući više ne drže vodu. Iz godine u godinu, uz promjene trenera i raznih okolnosti, romantika Livaje i Hajduka pretvorila se u toksičan brak. Bilo je i za njega teških razdoblja tijekom njegova poljudskog mandata kao smrt njegova oca ili Dalićeve sramotne reakcije na Rujevici, ali ni ona nisu opravdanje za rušenje autoriteta treneru.
Donesena je nepopularna odluka koja izaziva raskol unutar zajednice, ali i najispravnija dosad. O njezinim posljedicama svatko može suditi, no Graf je ovu odluku donio potpuno siguran u sebe, za što zaslužuje veliki plus, uz nadu da će ostati dosljedan. Poljak je zajedno s Garcijom ovom revolucijom navukao gnjev dijela javnosti na sebe i sada će se sve što se u budućnosti dogodi promatrati kroz prizmu “Dossiera Livaja”. Ipak, jasno je dano do znanja da se hijerarhija mora poštovati.
Nijemi predsjednik bez autoriteta

Međutim, osoba iznad trenera i sportskog direktora, predsjednik Ivan Bilić, imao je priliku ugasiti ovaj požar prije nego što je uopće planuo. Ostaje dojam da je sjedio skrštenih ruku i svojim nečinjenjem učinio najgore. Od pozicije koja okuplja sve u Hajduku ostala je tek karikatura i skrivanje iza šturih priopćenja. Umjesto da sam napravi izbor, pustio je da se izbor po inerciji dogodi i bude krvav. Teško je popraviti ovakve situacije, pogotovo ne načinom na koji Ivan Bilić obnaša predsjedničku funkciju.
Livajduk
Nakon burna 24 sata iza nas, zaključak je sljedeći. Dobar dio navijača, htio to priznati sebi ili ne, zamijenio je Hajduk za Livaju. Odjednom više nije bilo važno što smo prije zime bili prvi na tablici sa Šegom u vrhu napada i 12 golova na kontu, nego je bilo važno: “Zašto Paragvajac ne stavlja Ćaću u napad?!” i slične filozofije s Facebooka. Kao što ni sada nije važno što je Livaja fokus javnosti s Mundijala prebacio na pripreme Hajduka upravo onda kada se konačno moglo raditi u miru.
Nitko nije veći od kluba. Ni Bilić, ni Graf, ni Garcia. Ali nije ni Livaja. Pogotovo ne onaj Livaja koji se nadmeće sa stavom: “Hajduk, to sam ja.”
Kritika da, zaborav ne: Hvala, Livaja!
Ipak, Marko Livaja, ako odlaziš, hvala na svemu. Osjetili smo se ponovno živima. Hvala za svaki gol, asistenciju, potez i uspomenu. Pokazao si čemu Hajduk treba stremiti. Sjećat ćemo se blještavila Versaillesa, a ne spaljenog Pariza.
